Kad me pitaš kako mi je

Kada me neko pita kako mi je u Kanadi, kažem da mi je dobro. I jeste. Ali to dobro ima više dimenzija koje je veoma teško objasniti. Ako su naša djeca prva generacija imigranata iz bivše Jugoslavije, onda smo mi nulta generacija. Znači, kako je toj nultoj generaciji u Kanadi? U većini slučajeva vjerovatno bolje nego bilo gdje drugdje. Ili možda ne. Naravno mnogo je oprečnih mišljenja, ali ja mogu samo da pričam iz svog  iskustva, oslanjajući se na okolnosti koje su mene dovele u Kanadu.

Često zamišljam svoje porodično drvo koje se granalo vjekovima. Duboko usađen korijen je bio jak i nove grane su neprestano izbijale. Neke su pucale, poneki vjetar bi povio drvo ali drvo je odolijevalo, raslo i jačalo. A onda je udario grom i jak vjetar je oduvao jedno sjeme u Kanadu. Tu sada raste jedno mlado i krhko stablo koje je jedva razvilo dvije grančice. Međutim, kada se malo osvrnem, vidim da je taj isti jaki vjetar donio mnoga druga mlada stabla koja rastu zajedno i prave neku zavjetrinu, čuvajući se međusobno. Tako se ja osjećam i dobro mi je.

U Kanadu sam došla prije dvadesetak godina, tek udata, mlada i puna nade za bolju budućnost. Šta je tada definisalo bolju budućnost? Kao prvo sloboda kretanja i miran san. Uređena država u kojoj sve funkcioniše i ne treba ti “štela” da izvadiš ličnu kartu. Krov nad glavom i frižider sa više od tri namirnice u njemu. Tada nisam mogla ni da zamislim da ću u relativno kratkom periodu ostvariti mnogo toga o čemu nisam mogla ni sanjati. Baš smo se razmazili. Opet smo nešto nezadovoljni, dodali bismo još jedno kupatilo, renovirali podrum. Havaji su nam malo skupi ali možda bis-mo se mogli nekako provući. Znači dobro mi je.

Roditelji, braća, sestre? E tu se ono “dobro mi je” lagano vitoperi i ta nova dimenzija uzima svoj oblik. Živi smo, vo-limo se, imamo “skype“. Ne viđamo se onoliko koliko bismo to željeli, a i djeca se malo zbune pa ne znaju ko im je rodica a ko tetka. Tu se opet vraćam na ono razgranato drvo za kojim plačem i u sebi ga zalivam suzama koje, znam, oživjeti ga neće. Potresno je i teško prihvatiti tako nešto, ali za ono mlado drvo još ima nade. Zalivam ga zagrljajima i toplinom svaki dan, i dobro mi je.