INTERVJU SA ZDRAVKOM ČOLIĆEM - Dobra vam noć prijatelji…

Ne postoji draža ličnost iz bogate muzičke palete bivše Jugoslavije sa kojom bi mi bilo ugodnije porazgovarati, prisno i otvoreno kao sa članom svoje porodice i pored toga što se lično ne poznajemo. Mog Sarajliju Zdravka Čolića, sem vrhunske dugogodišnje muzičke karijere, mnoštva hitova i trendova koje godinama postavlja, krasi i ljudska toplina i dobornamjernost, što je nebrojeno puta pokazao kroz svoj humanitarni rad. To je čarobna formula kojom nas Čola godinama iznova očarava.

Kada sam svojoj kćerki pokušala da objasnim svoje uzbuđenje pred odlazak na koncert Zdravka Čolića, rekla sam: „Ja sam kao klinka imala sve njegove ploče, znala kompletnu koreografiju Lokica, koje su u to vrijeme plesale sa njim, i potajno maštala da ću se jednog dana udati za njega. To ti je kao kada bi ti, za nekih 35 godina, išla na koncert Džastina Bibera.“ Ali, teško mi je bilo da joj objasnim šta Zdravkova muzika i njegova uloga u šou-biznisu zapravo znače: kolektivnu pozitivnu energiju, idealizam, širenje ljubavi i poštovanja među ljudima, mladost, divnu poeziju i nostalgiju za jednom zemljom u kojoj smo živjeli, a koje više nema.

SAN: Dobro došao u Toronto, koji je ovo put da nam dolaziš?

Hvala, radujem se dolasku. Bio sam u Torontu pet ili šest puta. Prva dva puta to su bili klupski nastupi u velikim disko klubovima, gdje je omladini ispod 18 godina bio zabranjen ulaz. Za neobavještene to je bio veliki problem. Dešavalo se da ljudi dođu sa porodicama, neki pređu i po 300 kilometara i tek kada dođu shvate da ne mogu uvesti djecu koju najčešće nemaju kome ni ostavit. Imali smo divnih koncerata i u velikim salama. Prošla svirka, prije pet godina, mi je više ličila na klupsku svirku nego na koncert.

SAN: Da li ti je Toronto po nečemu drugačiji od ostalih gradova?

Mene Toronto asocira na jedan moderan, divan, nov grad. Znam dosta o Torontu i njegovoj istoriji kao i o istoriji Kanade. Toronto i Montreal me podsjećaju na Sidnej i Melburn. Toronto i Sidnej su jedna komparacija savremenog gdje ljudi iz cijelog svijeta kidišu za poslom i boljim životom, a Montreal i Melburn su onako malo opušteniji. Toronto i Vankuver su slični u toj nekoj svojoj raskoši. Vankuver mi je isto veoma drag, tamo imam dosta raje. Vankuver ima posebnu energiju koja mi se dopada.

SAN: Imaš li neko omiljeno mjesto u Torontu koje voliš da obiđeš, ili nešto vezano za Toronto što ti je posebno drago?

Nemam posebno mjesto. Uglavnom se krećem po centru. Kada sam sam, volim da šetam, odem na neki koncert ili već nešto što se tada događa u Torontu. Kada sam u društvu, pošto volim istočnu kuhinju, onda iskoristim priliku da obiđem kineske, vijetnamske, japanske itd. restorane, jer ih u Torontu zaista ima dosta. Sem toga, volim neobavezna ali autentična mjesta poput pabova gdje se može ugodno sjediti i razgovarati.

SAN: Da li se dešava da te u Torontu ljudi prepoznaju na ulici?

Da, da, uvjek i svuda u svijetu. Gdje god da odem čim se nađem u centru grada, u nekoj robnoj kući, restoranu ili na bilo kojem većem javnom mjestu, ljudi iz Hrvatske, Bosne, Srbije, me pozdravljaju, žele da se slikaju sa mnom itd.

SAN: Zdravko, ti si legenda i simbol jedne zemlje u kojoj smo odrasli i u kojoj smo srećno živjeli. Da li te muči nostalgija za tim starim vremenima, kada je naša zemlja bila veća i slobodnija ili si uspio da se nekako spasiš od tih emocija?

Hvala na komplimentima. Naravno, što vrijeme više prolazi sve je manje nostalgije, ali ostaju lijepa sjećanja na život i vrijeme u kojem smo svi živjeli u istoj zemlji. Ono što je uvjek pristuno je nostalgija prema ljudima koji više nisu u Sarajevu, nisu u Bosni, već rasuti po svijetu. Prema njima i prema tom nekom zajedničkom životu, koji smo nekada imali, postoji velika nostalgija. Na svu sreću današanja tehnologija nam omogućava da ostanemo u kontaktu, a naravno i posao kojim se bavim i zbog kojeg često putujem, omogućava mi da se viđam sa mnogim starim prijateljima. Naše Sarajlije dolaze na moje koncerte gdje se ponovo zbližimo i podjelimo uspomene iz djetinjstva, mladosti i života. To nam pomaže da se ne zaboravimo i da te dobre emocije ostanu među nama.

SAN: U okviru svoje turneje 2014. i 2015. „Vatra i barut“, pored zemalja sa prostora Balkana, nastupao si i u Švedskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj, Ujedinjenim Emiratima, Holandiji, Norveškoj, Austriji i, naravno, Kanadi. Kakav je osjećaj kada izađeš na binu, hiljade kilometara daleko od svoje zemlje, i osjetiš da si probudio tolike emocije i podario toliku radost?

Lijepo je to, to je najljepši dio posla koji radim. Kao što sam već pomenuo, taj emotivni pristup je posebna draž, u kojem ja u isto vrijeme pokušavam ostati maksimalno profesionalan. Predivno je kada vidiš ljude koji ti se raduju i koji su došli da se tu kroz pjesmu zajedno družimo, zapjevamo i sjetimo nekih prošlih vremena. To je jedan poseban osjećaj, moram priznati, znatno drugačiji nego kad pjevam među balkanskim granicama. Gdje god da nastupam, sretnem nekog poznatog - u Švedskoj, Australiji, Kanadi, Americi, dakle ima nas svuda što je lijepo i dobro, a često u publici vidim ljude koje lično poznajem.

SAN: Ti si jedan od rjetkih simbola Jugoslavije koji nije devalvirao nakon njenog raspada. Kako si uspio da očuvaš taj kontinuitet kvaliteta i popularnosti na novoj balkanskoj mapi?

Čovjek kao ličnost ne smije da devalvira, koliko je to moguće, a na to se onda veže i profesionalni aspekt. Ali na kraju, sve je to u božijim rukama, tu nekih pravila nema, ja radim svoj posao, volim ljude i pjevam od srca za publiku koja mene voli. Posebna mi je draž što na moje koncerte dolazi više generacija, i to mi daje neku dozu odgovornosti. Najviše mi prija kada „mala raja“ dođe na koncert, to je onda posebno ushićenje, naročito kada shvatim da su mnoge pjesme starije od njih. Sama činjenica da nekoliko generacija dolazi na moj koncert mi prija i potvđuje kvalitet moje karijere.

SAN: Ti si ponosni Sarajlija i voliš svoj rodni grad. Da li često odlaziš u Sarajevo? Kako se danas tamo živi?

Često odlazim u Sarajevo, imam dosta prijatelja, neki su ostali u Sarajevu, neki su se rasuli po svijetu. To je grad velikog srca, gostoprimstva i druželjubivosti. Takav je i ostao, na istom nivou. Kriza kao kriza, to je već opštepoznata stvar, što se ekonomije tiče. Etnička karta Sarajeva se promjenila. Šteta je što nema više posla i što nije sve kao što je nekad bilo, ali što se emocija tiče, neke ljubavi, druženja i svega toga mislim da Sarajevo nije mnogo izgubilo. U Sarajevu uvjek postoji ta posebna druželjubivost i emocija kod ljudi koji vole lijepe stvari. U krajnjem slučaju, ostalo je mnogo ljubavi prema muzici. Bosanci nekako najviše vole kad se pjeva i svira i uvjek stvore posebno lijepo raspoloženje. Ne mogu napraviti paralelu da li je sada bolje ili gore, jednostavno vremena su se promjenila.

SAN: Da li su se ti pozitivni aspekti održali kroz tvoju muziku i nastupe tokom svih ovih godina ili je bilo perioda kada su se negativni aspekti umješali i u muziku?

Šta je to što može poremetiti profesionalnost i muzičku karijeru? Kao prvo prezasićenost. Tako da sam ja u drugoj polovini osamdesetih, nekih 4-5 godina bio van muzičkih zbivanja, jer je upravo došlo do zasićenja. Kao drugo, šta može poremetiti koncepciju muzičara, umjetnika ili bilo koje javne ličnosti, opet je vezana za taj prokleti rat, kao i neke sukobe koji su se dešavali na tržištu. A ljudima tada svakako nije bilo ni do čega, pa ni do pjesme, nego su spašavali vlastite glave. To je naravno bio period devedesetih. Oba puta sam se pronalazio u nekoj maloj privredi ili gospodarstvu, ako se to tako može nazvati. Na neki način to je bio odmor od muzičke karijere, a onda sa završetkom sukoba i negativne energije, na Balkanu ponovo kreće muzika, pjevanje, sviranje, koncerti, snimanje novih pjesama. To su dva osnovna aspekta koja su u mom slučaju bili razlog za pauzu.

SAN: U projektima si okružen eminentnim muzičarima i umjetnicima što se i ogleda u kvalitetu i ljepoti tvojih pjesama. Bata Kovač, Vlatko Stefanovski, Goran Bregović su neki od njih. Ko je učestvovao u kreiranju posljednjeg ostvarenja „Vatra i barut”?

Tu su prisutni još neki od prijašnjih saradnika, što je vrlo bitno jer već imamo uzajamno razumjevanje i oni odlično poznaju moj senzibilitet. To je posebno važno ze tekstove pjesama u čemu su mi i ovog puta pomogli Marina Tucaković i Bajaga. Pored toga imao sam i troje mladih autora Antonija Sola i Brunu Kovačića iz Zagreba i Maju Sar iz Sarajeva. Mislim da je uvjek dobro imati nove saradnike koji drugačije razmišljaju i donose neku novu energiju. Smatram da je vrlo poželjno da novi saradnici unesu svježinu, ili kroz tekstove ili kroz same melodije, nešto što će i mene i moju publiku zaintrigirati. Sublimacija starog i novog je uvijek važna, ali ono što je možda najvažnije je produkcija. Imao sam sjajne producente na ovom albumu - Nikšu Bratoša i Voju Aralicu. Smatram da za jedan album treba imati više producenata, ne bi mi smetalo da svaka pjesma ima svog producenta jer svako uradi pjesmu na svoj način i tako doprinese šarolikosti albuma. Generalno nam fali više producenata za saradnju.

SAN: Po odlasku Arsena, na medijskim mrežama je kružio video gdje vas dvojica stvarate pjesmu „Zagrli me”. Snimak je svjedočanstvo mladosti, ljepote, talenta i nadahnuća tog vremena. Kako ti doživljavaš te izlete u prošlost? Kako se nosiš sa odlaskom generacije muzičkih velikana sa kojima si radio i drugovao?

To su ljudi sa kojima sam sarađivao dugi niz godina, praktično od početka moje karijere bili su tu, pogotovo Kemal Monteno. I naravno da mi veoma nedostaju. Nekada je diskografija bila mnogo opsežnija i plaćenija tako da su na neki način i te pjesme ostale bolje zabilježene, što je u današnje vrijeme vrlo rijetko, izuzev ako se radi o nekom megahitu. Mi smo imali sreću da stvaramo pjesme na većem tržištu, od kojih su mnoge postali veliki hitovi, pa je i prirodno da se te pjesme i danas slušaju i da su za mlađu generaciju, kako kažemo, postale evergrin. Ponosan sam na svoje saradnike, pogotovo na one koji više nisu sa nama. Njihove pjesme i dalje žive, mnoge su u etru jer ih ja pjevam na svojim koncertima, a naravno slušaju se i one koje su pisali za sebe. Njihova će muzika živjeti još dugo, dugo godina.

SAN: U kolikoj mjeri tvoja novija muzika prati moderne trendove?

Na svakoj ploči treba napraviti makar mali pomak u samom zvuku. To je taj moderni trend. Ja bih moderne trendove vezao za ovo što sam već rekao u jednom od prethodnih pitanja, a vezano je za produkciju. Kako iskreirati zvuk, kako ga složiti, napraviti, obojiti, a da ne bude isti kao na nekom od prethodnih albuma, da bude malo drugačiji i savremeniji, a ipak zadrži neku moju autentičnost. Ja volim šarolikost, a za to je bitna dobra produkcija. Nosim se time da uvijek jedna ili dvije numere imaju savremen zvuk uz notu tradicionalne balade. Nekoliko numera su klasičan pop i ne treba ih udaljavati od onoga što znače. Volim da imam i par brzih pjesama koje su namenjene mlađoj publici.

SAN: Kada možemo očekivati novi album?

Po meni bi novi album trebalo izdavati svake dvije godine. Singlovi su svakako ti kojima treba osvježavati karijeru, jer bez novog nema ni ponavljanja starog gradiva. Slično kao u školi, kada dobiješ nove knjige, moraš obnoviti staro gradivo da bi se lakše uključio u novo. Imam već dosta svojih pripremljenih pjesama, a sljedeći korak je angažovat saradnike. Plan je da album izađe u drugoj polovini sljedeće godine, što je u mom slučaju postala tradicija.

SAN: Koji bi savjet dao mladim ljudima koji žele da ostvare uspjeh u muzici i šou-biznisu?

Postoje tri važna faktora. Na prvo mjesto bih stavio pjesme. Treba znati izabrati prave pjesme, sami ili uz pomoć drugih. Danas to nazivamo produkcijom, a ne samo melodijom. Na drugom mjestu je harizmatičnost, koju kao i talenat, ljudi ili imaju ili nemaju. Slično je i sa pristojnošću. A prema svojoj harizmi treba graditi i imidž. Na treće mjesto bih stavio profesionalizam jer bez jednog odgovornog rada i poštovanja prema kolegama, štampi, novinarima i publici nema uspjeha. Koncerti ne smiju postati „tezga“.

SAN: I samo za čitaoce časopisa SAN, da li imaš neki tajni eliksir kojim možeš da objasniš svoju mladolikost i kondiciju?

Ne znam, mislim da je za to naviše zaslužno moje pozitivno razmišljanje. A možda i to što sam blizanac u horoskopu. Blizanci su nestalni i puni suprotnosti. U tom sukobu suprotnosti dolazi do neke posebne opuštenosti koja mi omogućava da drugačije gledam na ljude i na život. Trudim se da kod drugih vidim samo pozitivne osobine i na taj način crpim samo pozitivnu energiju. A ako se nađem u nekom problemu, kažem sebi: „Prespavaj a sutra će sve izgledati bolje“. Tako da je vjerovatno u tome tajna figure i energije,  ne mladolikosti, Zdravka Čolića (smjeh).