Car Šćepan Mali

Mnoge značajne istorijske ličnosti su čitav svoj život pokušavale da dosegnu do samoga vrha, do najveće vladarske titule – sanjali su da postanu carevi. Rijetki su u tome uspjeli. Od tih koji su uspjeli, skoro niko nije postao car bez krvoprolića ili kroz krađu identiteta, ali ovaj čovjek jeste. Jedan Srbin iz Dalmacije je sa nekoliko dobro promišljenih poteza uspio da na prevaru to postigne i postane prvi i do sada jedini car Crne Gore. Njegovo ime, ako nije lagao i o tome, je Šćepan Rajčević, u istoriji poznatiji kao Šćepan Mali.

Šćepan nije ni prvi ni posljednji u istoriji koji je pokušao da preuzme ulogu nekog mrtvog člana ruske carske porodice. Bilo je mnogo „lažnih Dimitrija“ koji su se, uglavnom uz podršku Poljaka, proglašavali za prestolonasljednika koji je u prošlosti misteriozno nestao. Još poznatije su žene / prevaranti koje su, poslje ruske revolucije, pokušavale preuzeti ulogu princeze Anastasije. Čak je kozak Jemeljan Pugačev, nekoliko godina prije pojave Šćepana Malog, sebe proglasio za cara Petra Trećeg... ali niko od njih nije bio uspješan kao Šćepan. On je jedan od rjetkih, ako ne i jedini imitator, koji je do kraja svog života ostao na vlasti.

Šćepan Mali je bio ljekar koji se 1766. godine uselio u pravoslavni manastir u Mainama (Podmaine), u današnjoj Crnoj Gori, blizu Budve. Selo i pravoslavni manastir u njemu su bili pod venecijanskom kontrolom ali je lokalno stanovništvo bilo dosta povezano sa Mitropolijom Crne Gore zbog blizine i zajedničkog porjekla. O ovom misterioznom doseljeniku je brzo počela da kruži čudna priča: da je on Petar III, bivši car Rusije i muž Ekatarine Velike. Mnogi, koji su u prošlosti vidjeli portret Petra, a i oni koji su ga u Rusiji viđali uživo, govorili su da Šćepan stvarno liči na cara.

Priča se brzo proširila kroz Crnu Goru. Crnogorski narod je tada gledao na Ruse kao na najbliže saveznike, spasioce koji ih čuvaju od Turaka, i zbog toga su se radovali dolasku prognanog cara u njihovu malu zemlju. Šćepan se nikada nije direktno predstavljao kao Petar, svoja pisma je uvjek potpisivao sa „Šćepan Mali, najmanji na svjetu i dobar prema dobrima.“

Kada se glas o njemu proširio i njegov ugled narastao, Šćepan je poručio  narodu crnogorskom da treba da prekinu sa tradicijom krvne osvete, pozivajući se na hrišćanske ideale. Savjetovao ih je da treba da se koncentrišu na borbu protiv spoljašnjih neprijatelja, misleći na Turke i Venecijance. Prihvatajući njegove savjete, trećeg oktobra 1767. godine, glavešine crnogorskih plemena su se sastali na Cetinju i zaustavili sve međusobne sukobe do sljedećeg Đurđevdana. Šćepanu se  ovaj privremeni mir nije dopao te je naredio plemićima da sklope trajni mir. Ovaj čin je mnogima izgledalo  „carski“ i potvrđivao priče o Šćepanovom porijeklu. Uskoro, poslije njegovog odgovora, plemići su se ponovo sreli i pristali na Šćepanov zahtjev. Mnogi su lično otišli u Maine da mu odaju počast i potpisali su izjavu u kojoj su priznali Šćepana kao pravog Petra. Čak je vladika Sava Petrović-Njegoš, tadašnji vladar Crne Gore, koji je u prošlosti uživo sreo Petra, u to povjerovao.

Ali se sve promjenilo kada je vladika Sava poslao pismo ruskom ambasadoru u Carigradu. Dobio je odgovor da je Šćepan lažov i naređenje da narodu otkrije istinu. To je trebalo da bude kraj Šćepanove vladavine, ali je bio samo početak. Kada je Vladika proglasio da Šćepan nije Petar, narod se okrenuo protiv Vlagike i oduzeo mu svu zemlje i titule, stavio ga u kućni pritvor u manastiru Stanjevići, a Šćepan je proglašen za cara Crne Gore.

Čuvši da je ruski car zavladao Crnom Gorom, mnogi Srbi na okolnim  teritorijama su prestali plaćati porez Turcima, koji su se plašili da može doći do ustanka. Evropa se čudila lažnom caru Rusije, i svi vladari su se brinuli da su ga na presto doveli njihovi neprijatelji. Rusi su, naravno, bili ljuti na Crnogorce. Davanje legitimnosti navodno preživljelom Petru III bi oslabilo poziciju Ekatarine Velike.

Za vrjeme Šćepanove vladavine, ratovi između plemena su prestali i zbog toga je život u Crnoj Gori postao lakši i bolji. Venecijanci, koji su podržavali vladiku Savu, i Turci iz  svojih razloga su na razne načine pokušali svrgnuti Šćepana. Venecijanci trovanjem i blokadom, a Turci invazijom. Šćepan je uspio zaustaviti turski napad, što ga je napravilo još popularnijim među Crnogorcima i svim ostalim Srbima. Šćepan je neuspješno pokušavao dobiti priznanje od Austrije. Rusi su slali glasnike u Crnu Goru da narodu otkriju prevaru. Prvog glasnika su Dubrovčani odbili, a drugog je zaustavila venecijanska blokada, ali ne prije nego što je saznao da Crna Gora ratuje sa Turcima.

Rusi su poslje osmanlijske invazije na Crnu Goru objavili rat Turskoj i pokušavali da iniciraju lokalne pobune. Poslali su kneza Jurija Dolgorukovog da svrgne Šćepana i pripremi Crnogorce za saradnju sa Rusijom. On je uspjeo svrgnuti i zarobiti Šćepana. U svojim prepiskama ga je opisao kao mladolikog sa piskutavim glasom, u grčkoj odjeći, nimalo sličnog pokojnom caru. U zarobljeništvu, za vrjeme mučenja, Šćepan je priznao da je iz Dalmacije i da se preziva Rajčević. Dolazak Rusa u Crnu Goru je ohrabrio lokalno stanovništvo i uzrokovao upade na osmanlijsku teritoriju, što je zabrinulo Dolgorukova koji nije želio da opšti ustanak počne prije ruskog napada sa istoka. Plemena su ponovo počela ratovati međusobno i poglavice su ignorisale Dolgorukova naređenja da se smire. Turci su nudili nagradu za Dolgorukovu glavu. Izgubivši kontrolu i brinući se da će biti prodat Turcima, Dolgorukov se sa Šćepanom tajno preselio u Stanjeviće. Da su malo duže ostali na Cetinju, situacija bi se još više zakomplikovala. Ubrzo nakon „selidbe“ Crnogorci su provalili u tamnicu da izbave Šćepana, ali su naišli na praznu ćeliju.

Nakon toga dolazi do velikog preokreta. Rusi, kojima je lažni Petar mogao napraviti veliki problem, nisu ga ubili. Izgubjevši kontrolu nad Crnom Gorom i vidjevši da je Šćepan, za razliku od Save koji se više fokusirao na izučavanje teologije, uspjevao da zadrži mir u Crnoj Gori, Dolgorukov je oprostio Šćepanu i ostavio ga da vlada Crnom Gorom. Iako ih je prevario, Crnogorci su prihvatili Šćepana zato što su dobro živjeli pod njim i čak, kao što su provalnici u tamnicu pokazali, neki su bili spremni da za Šćepana rizikuju svoje živote. Što je najvažnije nestao je rizik rata sa Rusijom. Šćepan je proveo ostatak svoje vladavine održavajući mir u Crnoj Gori, smirujući odnose sa Venecijom tako što je kažnjavao bandite koji su napadali venecijanske trgovce i pripremajući se za invaziju osmanlijske Albanije i Bosne uz obećanu rusku pomoć. Za vrijeme svoje vladavine napravio prvi popis crnogorskog stanovništva. Izgubio je obje noge u eksploziji za vrjeme inspekcije stovarišta baruta. Ruska invazija se nikada nije desila. Godine 1773. osmanlijski paša Albanije potplatio je slugu da ubije Šćepana, a s njim i nadu o napadu na Turke i konačnom oslobođenju.

Šćepan je do danas ostao kontraverzna ličnost. Iako popularan među crnogorskim narodom, istoričari ga predstavljaju kao sitnog prevaranta i manipulatora. Njegoš ga ponižava u svojoj predstavi „Lažni car Šćepan Mali“ a pisci, vremenski bliži njemu, ga prikazuju nekad kao avanturistu, a neki kao tiranina. Mnogi se fokusiraju na misteriju Šćepanovog porjekla, ko je bio prije dolaska u Crnu Goru, ali ja mislim da je važnije ono što je učinio, a uradio je mnogo. Iako je bio prevarant i manipulator, bio je dobar prema svojim podanicima, kao što je obećao,  „dobar prema dobrima“. Njegova vladavina nije predugo trajala, nije osnovao dinastiju, ali njegove ideje o zaustavljanju krvnih osveta su imale ogroman uticaj na ostatak crnogorske istorije, čak i na unutrašnju politiku Petra Petrovića Njegoša II, i ako ne vjerujem da bi Njegoš to rado priznao.

O ovako uticajnoj i čudnoj ličnosti vrijedi učiti. Po mom mišljenju, neko ko uspije da sa na brzinu sakupljenom vojskom brdskih seljaka, koji su se do juče međusobno ubijali, zaustavi silu osmanlijske imperije, zaslužuje da se pamti i kao Šćepan Veliki.