REKVIJEM ZA NEVINE

Na skali ljubavi ne postoji jača od one koja vezuje djecu i roditelje, a u njoj se krije nešto što dijete ne razumije, što traje do zadnjeg majčinskog uzdisaja, bez obzira koliko je djetetu godina. Briga. Mnogo njih! Na vagi za tačno mjerenje, sitno vagaju bojazni da ne pokisnu i ogladne, dok najteža i najbolnija briga, potiče od straha o gubitku djeteta. Stoga ih često gnjavimo upozorenjima na sumnjive strance, pijane vozače i prodavače opiodnih tabletica, i najsigurnije se osjećamo kad su u svojoj sobi ili na treningu, kod druga u komšiluku ili u školi, jer škola je odana kućna pomoćnica. A onda se tragedija dogodi baš tu, na bezbrižnom mjestu na koje su ispraćeni sa povjerenjem i užinom.

             Potresne vijesti obično stižu od južnih susjeda koji su zahvaljujući američkom ustavu, najnaoružaniji stanovnici planete. Incidenti, masakri, nazovite ih kako hoćete, najčešće su počinjeni od strane tinejdžera muškog pola ili u ranim dvadesetim, koji su iskusili socijalnu izolaciju, odbačenost, nepripadnost, ili su bili maltretirani. Mentalno su nestabilni, ili depresivni, ili anksiozni, ili agresivni, eventualno dijagnosticirani nekim poremećajem, nerijetko fascinirani nasiljem, željni osvete, iz nefunkcionalne porodice bez zdrave podrške, u kojoj im je nadohvat ruke stajao alat za ubijanje.

             Od masakra u srednjoj školi u Kolumbajnu 1999. do danas, u Sjedinjenim Državama se dogodilo 386 školskih tragedija, sa preko 356.000 đaka izloženih direktnoj opasnosti i posttraumatskim posljedicama. Evidentno je da epidemija nasilja rapidno raste i da postojeće mjere nemaju snagu da je ukrote. Dok domaće tržište municije ponosno ubire zaradu od preko dvadeset biliona dolara godišnje, produžava se lista imena maloljetnih žrtava (koja po zakonu ne smiju biti objavljena). Poginula djeca postaju broj koji se veže uz školu kao broj ulice, a njihove ubice iz anonimnosti prelaze na naslovice.

             U maju ove godine, tužna vijest je došla iz Beograda, iz škole Vladislav Ribnikar, zajedno sa informacijom da je poslije Jemena i Crne Gore, Srbija četvrta po redu u svijetu po broju kućnog arsenala. Osam đaka i radnik obezbjeđenja (u međuvremenu je još jedna ranjena djevojčica podlegla povredama), stradali su na licu mjesta od trinaestogodišnjaka koji savršeno odgovara gore navedenom receptu za ubicu, ali to niko nije na vreme prepoznao. Ironijom sudbine, njegov otac se potrudio da ga napravi vrsnim strijelcem.

             Šok, ljutnja, strah i frustracija, očaj i bespomoćnost u koktelu emocija, instantno nas tjeraju da preispitamo sistem vrijednosti društva u kojem živimo. Bez obzira da li je u pitanju sjevernoamerički ili srpski, oba su tereni na koje se u tragičnim situacijama obruše medijski i politički lešinari, manipulišući uzrocima i informacijama, u ime tiraža, izbornog položaja i prostačke zabave. Svijet je odavno izgubio obraz.

             Protesti, optužbe, podjele, ostavke, zahtijevi za prekid nastave i rušenje škole, ili suprotno tome, za ubrzani povratak u učionice, upiranje prstom u krivce, nakaradne TV programe, slučajne repere, video igre, lijeve i desne lidere, konzumerske (bez)vrijednosti i sve druge šarene laže, pokazuju koliko smo izgubljeni i dezorijentisani u kolektivnoj tuzi dok procesujemo gubitak nevinih života na različite načine. Ali, u jednom smo svi solidarni, slažemo se da je nešto trulo u državi Danskoj.

             Ruku na srce, trulo je mnogo toga čime se neću ovdje baviti, zadržaću se na

dva faktora koja povezuju zločine - lak pristup oružju i mentalno zdravlje. U Sjedinjenim Državama se automatske puške kupuju zajedno sa sprejom protiv komaraca, u Srbiji i na Balkanu, nakon rata devedesetih, stvorila se, za ne daj bože, zaliha po kućama bez legalnih dozvola. Donekle je razumljivo da je porodica koja živi na usamljenoj farmi u Alabami naoružana, ali šta rade pištolji na vitrini u centru grada? Demokrate u SAD-u pokušavaju uvesti rigorozniju kontrolu nabavke oružja i otkupe već kupljeno od privatnih vlasnika, dok se republikanci pozivaju na ustavna prava uz izgovor da su masovna ubistva počinjena od strane mentalno bolesnih i psihopata, prijedlažući da se naoruža nastavni kadar.   

             Psihopata je osoba koja ispoljava ponašanje karakterisano nedostatkom saosjećanja, kajanja i ignorisanjem prava drugih. Oko jedan posto ljudi genetski naslijedi ove osobine, a još trideset posto, ukazuju istraživanja, imaju neki nivo psihopatskih osobina koje procvjetaju u lošim okolnostima i uslovima odrastanja. Dan nakon pucanja u Beogradu, još jedan, nesumnjivo mentalno bolestan dvadesetjednogodišnjak, nakon svađe u školskom dvorištu, usmrtio je u Mladenovcu i okolini, devetoro mladih (od 15 do 26 godina) i ranio njih trinaest. Na raspolaganju je imao, pored jurišne puške, i bombe, i mitraljeze, zahvaljujući starijim članovima porodice. Kako ih prepoznati? Na njima, nažalost, ne stoje uputstva  kao na flaširanim otrovima, da su po život opasni.

              Jedan od pet Kanađana ima mentalnih problema, ili adikciju. Servisi za pomoć su dostupni pri bolnicama, u školama i na radnim mjestima, ali izostaje prvi korak – prelamanje stigme. Ljudi se stide da pričaju o onome što ih muči, ne vjeruju psiholozima, kriju glas koji im šapuće da skoče sa balkona ili da su vidjeli svoje djete kako sa zadovoljstvom muči kućnog ljubimca. Zašto bi se otkrili i skrnavili, kad su unaokolo, sudeći po društvenim mrežama, ljudi srećni i bogati, obilato žderu i putuju i stalno se slikaju... Ali, ako bismo se ipak osmjelili da budemo iskreni i konsultujemo stručnjake, napravili bismo pomak u prevenciji nesreće. Koliko smo postali izopačeni, vidi se po broju komentara  koji ispod vijesti o pucanju u školi čestitaju ubici, s obećanjem da će nastaviti posao. Isto je u državi Danskoj, Kanadskoj i Srpskoj... Ako mislite da smo oštećeni, da zaslužujemo bolje, zapitajte se čime lično doprinosimo svemu što kvari društvo i negativno utiče na mentalno zdravlje. Zašto djeca pucaju na djecu? Društvo u kojem tražimo krivca, nije vanplanetarno tijelo, mi ga činimo i oblikujemo u svojim domovima.

             Američki stručnjaci preporučuju kombinaciju strategija koje doprinose smanjivanju rizika od potencijalnih tragičnih repriza: zdravstvena podrška je krucijalna, kao i rana intervencija za djecu koja pokazuju uznemirenost i izolaciju. Namjesto naoružanih nastavnika potrebna je armija obrazovanih savjetnika, psihologa, učitelja i administratora. Školska zajednica mora djelovati protiv vršnjačkog nasilja i otuđenja, procijeniti potencijalne prijetnje i intervenisati po potrebi. Mjere sigurnosti podrazumijevaju kontrolu ulaza, kamere, obuku đaka i vježbe za uzbunu. Uz kontrolu oružja, roditelji moraju pratiti aktivnosti djece, uključujući one na društvenim mrežama (sretno s tim!). Potrebno je generalno obrazovanje u razriješavanju konflikta, prepoznavanja emocionalne inteligencije i posljedica nasilja, uspostavljanje jače veze škole, policije i zdravstvenih radnika, kao i organizovanje anonimnog sistema za prijavu prijetnji i sumnjivih lica. Mediji moraju odgovorno izvještavati o događajima, bez glorifikacije nasilnika, u pravcu kulture empatije i poštovanja različitosti.

             Istražujući ovu temu, moram priznati, kapitulirala sam pred 21. vijekom. Slanje djeteta u školu u kojoj treba da crta, uči i igra se, zahtijevaće, u ime preživljavanja, nivo obuke za tajnog agenta. Draga djeco, izvinite! I svi vi koje će roditelji povući iz škole s ubjeđenjem da je kućno obrazovanje sigurnije.

             Zastrašujući je način na koji se smrt prokrijumčari u školu i još strašnije ono što je prijevremeno uzela: budućeg inženjera, balerinu i vrsnog pekara, ljetovanja na moru sa sestrom i roditeljima, radovanje poklonima i rođendanima. Strašna je praznina koja je ostala, soba u kojoj je vazduh tegoban, kaputić koji više nije potreban, okvir bez maturske slike,  nepoljubljena nečija simpatija... sjena u duši neutješnih roditelja koje će zauvijek boljeti nepravda smrti nevinog djeteta.

             U toj sjeni, u ledenoj opomeni, završiću tekst minutom ćutanja, tišinom u kojoj ćemo kolektivnom sviješću i saosjećanjem potražiti snagu da gradimo bolji, sigurniji svijet. U ime poginulih, za žive.