I SRBI SU ŽIVJELI U FEDERACIJI

Prema popisu iz 1991, Bosna i Hercegovina je imala 43,47% Bošnjaka, 31,21% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi izjasnilo kao Jugoslaveni, a 2% kao ostali. Religijska podjela bila je slična nacionalnoj: 99% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani i 95% Srba su pravoslavci. Podaci su se otad znatno promijenili jer je u ratu poginulo između 100.000 i 250.000 ljudi, a gotovo polovina stanovništva zemlje je raseljena. Prema spomenutom popisu, u Bosni i Hercegovini bilo je 40% muslimana, 31% pravoslavaca, 15% katolika, te 14% pripadnika ostalih vjeroispovijesti.

Posmatrajući popis stanovništva od 1948. do 2013. godine, vidljivo je da je broj stanovnika srpske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini apsolutno i procentualno u konstantnom padu. Posljednji popis je bio prije deset godina i od tada nisu objavljeni novi podaci. Nesumnjivo je da je apsolutni broj stanovnika svih nacija u padu, ali je još nejasno kako će to da izgleda procentualno. Ono što je sigurno je da su razlike u strukturi stanovništva Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske sve veće. Tako je broj srpskog stanovništva između posljednja dva popisa u Federaciji opao sa 17,6% na 2,5%. Istovremeno je u Republici Srpskoj broj porastao sa 55,5 % na 82,5 %. Opširnije informacije se mogu pronaći na veb-stranici bosansko-hercegovačkog zavoda za statistiku http://www.statistika.ba/

Ukoliko se uzme u obzir da je broj Srba koji žive na području Federacije Bosne i Hercegovine po zadnjem popisu bio samo nešto više od 50 000, te da je taj broj u padu zbog starosti stanovništva i daljeg iseljavanja, onda će se srpsko stanovništvo na ovom području uskoro moći smatrati statističkom greškom. Samim tim je učešće ovog naroda u političkom, ali i u društvenom životu marginalno. S obzirom na nametnutu tezu da su Srbi krivci za početak rata, u takvim uslovima je izuzetno teško braniti sopstvene stavove i zastupati drugačije mišljenje od većinskog. Poznati su primjeri poput novinara Vuka Bačanovića, koji je protjeran sa državne televizije, ali i Muharema Bazdulja koji je zbog druženja sa Peterom Handkeom dobio otkaz u Oslobođenju, te najnovijeg napada na pravoslavnu crkvu u Mostaru.

Iz ličnog iskustva moram reći da su moji odlasci u Bosnu i Hercegovinu, prvenstveno zbog posjete majci, do sada prošli bez ikakvih problema. Rado boravim u Bugojnu, mjestu u kojem sam rođena i gdje i dalje njegujem prijateljstva i rodbinske veze. Pogotovo otkad se bavim pisanjem, ostvarujem više kontakta sa bosansko-hercegovačkim piscima i umjetnicima. Ipak postoji nešto što je vidljivo već poslije par dana boravka. To je da su Srbi u tom gradu u toliko malom broju, da se svi znaju poimeno. Po posljednjim zvaničnim informacijama bilo ih je 376 ili 1,2% od ukupnog broja stanovnika. U vrijeme kada je moj otac izdao knjigu „I Srbi su živjeli u Bugojnu“, (Slavko Zubić, 2010 godine, Izdavač Miroslav, Beograd) iz koje sam uzela većinu podataka, njihov broj je pao na nekih 200. Uz povećanu smrtnost i nizak broj novorođene djece taj broj bi ubrzo mogao postati dvocifren. Tako bi se strahovi i strepnje moga oca, da bi grad mogao potpuno ostati bez srpskog stanovništva, mogle ostvariti još za vrijeme mog života. Većina onih koji žive u gradu su penzioneri i uglavnom žive sami, jer su mlađi članovi porodica, zbog nemogućnosti zaposlenja, potražili izlaz u selidbi za Republiku Srpsku, Srbiju, Crnu Goru i dalje u inostranstvo. Jedan dio njih se nedjeljom i za praznike okuplja u Crkvi presvete Bogorodice, potpuno porušenoj u septembru 1992, a iznova izgrađenoj 2006. godine. To je i jedna od rijetkih građevina, koja podsjeća da je prije rata ova nacionalna skupina imala preko 8000 pripadnika, što je činilo nekih 18 % stanovništva, dok je njihov udio u broju kvalifikovanih radnika i stručnjaka bio mnogo viši. Oni su imali značajan doprinos u zdravstvu, sportu i naročito u prosvjeti. To se drastično promijenilo za vrijeme i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Broj srušenih i devastiranih objekata, koji su bili u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, u ovom gradu je veći od 97%. Niti jedno srpsko selo u okolini se nije održalo i sva su bila spaljena ili porušena za vrijeme rata.

Jedna lijepa vijest je da je u Bugojnu, na ruševinama očeve kuće, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić sagradio novu. Njegov otac Anđelko je porijeklom iz Bugojna, a i Aleksandar je prije rata tu često dolazio na ljetni odmor. Naselje Čipuljić, u kojem se nalazi kuća, već je na samom početku rata bilo pokradeno, a zatim i zapaljeno. U tom mjestu se još nalaze ostaci kuća, koje do današnjeg dana nisu obnovljene. Većina imanja je ipak prodata u bescijenje i na njihovim mjestima su nikle nove kuće u koje su se uselili novi stanari. Do danas nikome nije data odgovornost za ovaj zločin. Kao što mi nije ni poznato da je neko odgovarao za ubistva koja su se u to vrijeme desila. Vjerujem da je ovo bila sudbina sveg manjinskog stanovništva po mjestima BiH, a ne samo srpskog. Ipak postoji jedna bitna razlika, koju je Muharem Bazdulj u diskusiji portala „Peščanik“ pod nazivom „Rat drugim sredstvima“ ovako objasnio – U ideji iznošenja vlastitog iskustva jedan glas nije imao pravo da se čuje. Zato što njihov glas u tom konsenzusu nema jednaku vrijednost kao drugi glasovi. Zato što se srpski glas može čuti jedino ako je aberantan (koji odstupa od normalnog oblika ili smjera) u odnosu na dominantnu matricu srpskog društva.

Prilikom moje posljednje posjete rodnom gradu pokušala sam da dobijem intervju od sveštenika pravoslavne crkve u Bugojnu. Ljubazno sam odbijena uz molbu da ne diram u te rane, jer u Bugojnu živi još samo sedamdeset dvoje pripadnika te parohije. Rečeno mi je da njima nije potrebna novčana, niti druga vrsta pomoći, već lijepa riječ i osjećaj da nisu zaboravljeni. Tu podršku Srbi iz Federacije, nažalost, nisu dobili ni od Banjaluke, a ni od Beograda. Ovaj tekst i već navedena knjiga su napisani sa ciljem da ih ne zaboravimo.