Filtrirani krediti i kafa

Tog već vrelog beogradskog jutra nisam imao priliku da uživam u kafi u nekom od mnogobrojnih kafića koje taj grad nudi… Niti sam imao vremena da čekam u redu u ćiriličkom CTAPБAKCУ у Rajićevoj – iako se tome ne bih mnogo protivio budući da je to jedno od rijetkih mjesta gdje se može naručiti filtrirana kafa, koja mi je dole i te kako nedostajala.

Tog jutra, sredinom avgusta, na plus 35, povezan laptopom na moj lični „hot-spot“, završavao sam kredit aplikaciju jednom od mojih klijenata, na parkingu ispred Lidla (poznatijem kao „Linda“ zbog „babe Linde iz Pečenjevče“ – ovo obavezno istražite), dok je supruga sa klincima „razvlačila“ šoping u ovom gigantskom lancu hrane, ne vjerujući niskim cijenama i nevjerovatnom izboru nedomaćih, njemačkih čokoladica koje su bile u ponudi. Pardon, kao dio neke akcije.

U Kanadi, najprometniji period kupovina i prodaja nekretnina traje od kraja marta do, recimo, kraja jula. To je takozvani „spring market“ ili proljećni market, tokom kojeg se okrene i preko 50 % prometa. Ali kad dođe kraj jula, a pogotovo avgust, market zanijemi. To je period kad telefon ne zvoni, kad većina agenata i brokera za nekretnine, a samim tim i bankovnih radnika uzima godišnji odmor i, naravno, kad neki od nas švrljaju Beogradom ili provincijom u potrazi za dobrim Instagram materijalom.

Ove godine nije bilo tako. Ovaj proljećni market je bio zaista čudan… Recimo „zakasnio“. Par stvari je uticalo na to.

Kao prvo, vrijeme nije bilo od pomoći. Produžena zima, tj. kasno proljeće nije išlo na ruku onima koji su čekali da stave svoje nekretnine na prodaju, ne bi li proljećno zelenilo i dobro raspoloženje kupaca pospješili bolju prodaju. Dobar dio nekretnina koje su znale biti „izlistane“ krajem marta su stavljene na market mjesec, čak mjesec i po dana kasnije.

Druga važna stvar je bila adaptacija potencijalnih kupaca na nova pravila finansiranja. Teže okolnosti, finalna faza tzv. „stres testa“, rastuće cijene po gradovima poput Toronta, Montreala pa i drugih, definitivno su uticale na kupce, koliko praktično, toliko i psihički.

Sa praktične strane, trebalo je naći način kako prebroditi nova, teža pravila i ostvariti svoj san o vlasništvu nekretnine. Nekome je to značilo ući u kupovinu sa nekim dodatnim aplikantom, bilo to u krugu porodice ili ne. Nekome drugome je to značilo kupiti nekretninu u nekom drugom gradu, gdje cijene još nisu toliko skočile. Niagara, London i Windsor su samo neki od primjera gdje su cijene nedavno poprilično porasle, a novi, jeftiniji marketi se počeli pojavljivati na horizontu. Nekome trećemu je to jednostavno značilo korišćenje alternativnih finansijskih institucija da bi se ostvario željeni cilj poput tzv. „B“ banaka koje su fleksibilnije, ali koje nude više kamatne stope.

Sa psihološke strane, ne treba zaboraviti mentalnu barijeru koju je mnogo kupaca imalo. Svaka promjena propisa ima neki cilj. Promjena propisa o finansiranju nekretnina, predstavljena od strane države, imala je cilj da uspori rast cijena nekretnina i samim tim stabilizuje market. Dosta kupaca je čekalo da vidi šta će se desiti, u nadi da će proljećni market pokazati neku vrstu korekcije, neku vrstu nižih cijena. I tako se niko nije previše žurio, sve dok se samo od sebe nije pokazalo da nema tu nikakve korekcije i da je „business as usual“.

A i kamatne stope nisu pomogle, naprotiv.

Prošle godine u ovo doba, kamate za petogodišnji kredit su bile ispod 3 %. I onda su počele naglo da rastu. Prvo su prešle 3 %, pa onda 3,5, % da bi u neko doba ove zime premašile 4 %. Cijeli market je bio saglasan da se radi o kraju ere niskih kamatnih stopa i da su kamate na putu da pređu i 5 %. Banke, ekonomisti, mediji – svi su pričali i pisali o jednoj te istoj stvari, kao da su svi dio nekog sistema gdje jedni podržavaju druge u svojim teorijama. Ili možda planovima?

A sve što sam ja iz toga mogao da zaključim je da su banke zaista odradile svoj posao dobro i da su bili najveći pobjednici u tom kratkotrajnom ludilu.

Kao prvo, mnogo klijenata koji su tada „zaključavali“ svoje kredite, bilo to kao dio kupovine nekretnine, prilikom obnavljanja postojećeg kredita, ili jednostavno preemotivno, zatvorili su svoje kredite u fiksne kamatne stope na pet godina. Razlog je, naravno, bio prevencija protiv daljeg rasta kamata. Neko ko je imao opciju da uzme 3,5 % je jednostavno zgrabio tu kamatu, čuvši da su neke druge banke već povećale na 3,9 % ili tako nešto. Oni koji su se zatekli u kupovini u najgorem tajmingu nisu imali drugu opciju nego da uzmu kamatu od 4 % jer tu alternative nije bilo.

A onda je nastupio proljećni market, koji je kasnio… Banke se pitaju, da nije možda zbog kamata? Šta ćemo sada? Poslovni ciljevi moraju da se ostvare, vlasnici dionica da se zadovolje. A market kasni… I tako tu krene lavina padajućih kamatnih stopa, sve sa preko 4 % opet nazad do ispod 3 %, ne bi li se stimulirao proljećni market. A kažu da će uskoro i primarna kamatna stopa da padne.

I eto, svi opet pričaju iste priče… I banke i ekonomisti i mediji… Kao da su svi dio nekog sistema gdje jedni podržavaju druge u svojim teorijama… Stani, ovo sam već jednom rekao.

I tako ništa od rasta kamata na preko 5 %, ništa od korekcije marketa, ništa od usporenja prodaje i kupovine – sve je isto kao i ranije, barem za sada. Ljudima je potrebno mjesto življenja i prije ili kasnije će se snaći kako to da riješe. Banke su u biznisu zarade novca i PRIJE će se snaći kako to da ostvare.

Da živim dole, rekao bih „sve je isto samo Njega nema“. A ovdje? Mislim da je svugdje isto.