Niko ne zna ko je ovde stranac - koncert Riblje čorbe u Torontu (In Memoriam)

U Torontu je 30. septembra 2022. u Opera house održan fenomenalan koncert Riblje čorbe uz predgrupu Van Gog. Koncertu je u velikoj meri prisustvovala generacija mojih roditelja kojima je muzika Riblje čorbe obeležila mladost. Ali bilo je i dosta nas mladih koji smo imali prilike da slušamo i osetimo muziku Riblje čorbe i poeziju Bore Čorbe.

Ukratko sam izlio svoje misli u tekst nakon ovog koncerta.

Bilo je divno veče.

Muzika je bila sjajna, nije bilo teško opustiti se, posebno kada su gotovo svi oko mene bili opušteni. Bio je to pravi trenutak da sa svojim drugovima skačem, plešem i, kada dođe pjesma čiji tekst znam, pjevam.

Uglavnom razumijemo njegove pjesme, manje-više. Na ovom koncertu je pretežno svirao svoje popularnije pjesme, koje većinom nisu političke, ali znam da je ranije i voljeo provocirati i kritikovati društvo u kojem živi. Te su mu pjesme, iako se nekad ne slažem sa njima, bile vrlo promućurne, uglavnom bez vulgarnosti i sa dobrom rimom. One su igrom riječi i metaforama ogoljevale ono što Đorđević smatra manama svog društva.

A taj „pametni“ humor provejava i u njegovim manje političkim pjesmama, ljubavnim, životnim, itd. koje ja uglavnom slušam.

Meni se nekako baš sviđa pjesma „Amsterdam“ jer u njoj mogu da pronađem dosta sličnosti sa iskustvima naših ljudi u Sjevernoj Americi. To je želja da se negde ne osječaš kao stranac, ali i sarkastična činjenica da je pjevač uvjek u nekom nižem položaju u odnosu na društva oko sebe: pliva za brodom, spava pod šankom, staje u pseće govno, psi ga grizu, trpi poniženje samo „da se ne bi osjećao strancem“. I ima mnogo djelova gdje priča o raznolikosti zapadnih metropola, „sve Arapi, Crnci i Kinezi, niko ne zna ko je ovdje stranac” itd. Ne podsjeća me konkretno na lično iskustvo, pre na iskustva generacije mojih roditelja u Kanadi, gdje se na razne načine žrtvuju da bi ovdje nešto izgradili i gdje neki (iako ne većina) naši ljudi rade sve što mogu da se ne bi osjećali kao stranci, ali nikada istinski ne uspeju u tome. Postoji čudna ravnoteža između države koja je izuzetno multinacionalna i gdje „niko ne zna ko je ovdje stranac“ i činjenice da je stranac (ne samo naš čovjek) uvjek malo niži u društvu. Doktori iz Avganistana voze taksije, u mojoj srednjoj školi je predavao sovjetski nuklearni fizičar koji je radio u Černobilju. I, naravno, kada tek dođu u novu zemlju, stranci nemaju ništa, te trpe da ih „psi grizu u mraku“ da bi sebi napravili temelj ovdje. Na primjer, moji roditelji su univerzitetski obrazovani ljudi, ali kad su tek došli, morali su raditi razne poslove, čak i sortiranje otpada u centru za recikliranje. Na takve stvari me pesma „Amsterdam“ podsjeća.

Ali moja daleko najdraža Čorbina pjesma, kao i većini drugih ljudi, svakako je „Pogledaj dom svoj anđele“. Na bazičnom nivou može se reći da lijepo zvuči i da je poetski divna, ali takođe je jedna od generalnih poziva na akciju koji se ne odnosi na nek određenu, konkretnu situaciju, a koji i dalje može da izazove toliko jake emocije kod slušalaca. Rjetko postoji nešto što je istovremeno toliko svestrano i toliko duboko.

Oni, kao bend, majstori su tekstopisa. Prave pjesme koje su pjevljive i uz koje se lako pokrene ali koje takođe imaju jedan inteligentan, duhovit humor i sarkazam ali i malo teže emotivne poruke. Nisu mi baš najdraža grupa iz doba Jugoslavije, ali su svakako u prvih pet.