INTERVJU SA ALEKSANDROM KALIŠEK (informatičar i književnik, živi u Austiji)

Prvi put sam se upoznala sa Aleksandrinim književnim talentom 2020. godine kada je naš časopis objavio konkurs za najbolju priču na srpskom jeziku u dijaspori. Kasnije, Aleksandra postaje i saradnik našeg časopisa i iako je daleko, preko okeana, pleni svojim entuzijazmom i voljom da piše za časopis SAN, učestvujući na taj način u misiji očuvanja srpskog identiteta, kulture i jezika u dijaspori. Postaje naš stalni dopisnik iz Austrije.

Upoznavši i Aleksandrin književni rad, zadivljena sam ne samo njenim talentom već i istrajnošću i upornošću koja je potrebna da se u surovom materijalističkom društvu odvoji vreme za umetničko stvaranje, a zatim i objave knjige, što je veliki uspeh. Želela sam da nešto više saznam o ovoj izuzetno interesantnoj ženi, stručnjaku,  talentovanoj kniževnici i aktivnoj imigrantkinji u srpskoj zajednici u Austriji i šire.

SAN: Šta je po vama definicija uspeha u imigraciji?

Definicija uspjeha u imigraciji se može izraziti poznatom tezom – red, rad i disciplina. Mislim da ne poznajem nijednu uspješnu osobu u Austriji, koja je to postigla na drugi način. Pošto je Austrija dobro organizovana, zakonski regulisana država, tako je zasigurno teško doći do uspjeha na nelegalan način ili putem kriminala. Na moju žalost i sramotu bilo je i takvih pokušaja od strane naših sunarodnika. Srećom radilo se samo o izuzecima, koji su najčešće morali napustiti teritoriju ove države. Većina se poput mene trudila da svojim radom i inteligencijom dospije do boljeg životnog standarda, da u poslovnom smislu napreduje stepenicu po stepenicu i tako postigne ono što joj je iz različitih razloga bilo uskraćeno u domovini.

SAN: Šta bi bio vaš savet za nove imigrante?

Za kvalitetan i koliko-toliko zadovoljavajući život u inostranstvu, šta god svako od nas pod tim podrazumijevao, potrebno je pored rada dosta strpljenja. Upada mi u oči da pogotovo mlađe generacije imaju potpuno pogrešnu predstavu o načinu na koje se to postiže. Sama pomisao na dvadeset i više godina, ponekad i teškog fizičkog rada, za njih je nezamisliva. Snovi o brzom snalaženju i bogatstvu se obično rasprsnu pri ulasku u prvi stan, plaćanju mjesečnih računa i prihvatanju potpuno drugačijih životnih uvjeta. Često su njihova očekivanja mnogo veća od onoga što ih ovdje čeka. Onima koji nakon perioda prilagođavanja uspiju pronaći svoj put i cilj, te uspostave balans između rada i slobodnog vremena, vrata su uglavnom poslije otvorena. Bitno je da u tome periodu ne izgube sebe, te da njihov materijalni put bude praćen i ličnim tj. duhovnim razvojem. Mislim da je ovo i jedan od najtežih zadataka na njihovom putu.

SAN: Kakav je život u Austriji, kako je organizovano društvo i kakav je mentalitet ljudi?

Austrija je jedna od najstabilnijih država u zapadnoj Evropi. Isto tako je i jedna od država sa dobrim sistemom socijalne zaštite. Geopolitički i vojno je neutralna, ali zbog razvijene ekonomije sa velikim uticajem u Evropskoj uniji. U samom načinu života vidne su razlike između sela i gradova. Dok je u gradovima poput Beča, Graca ili Linca uticaj migranata na sliku i život grada velik, u selima se očuvao tradicionalni način života, sa značajnim uticajem katoličke religije i austrijske tradicije, te muzičkim i dobrovoljnim vatrogasnim udruženjima, koje su sastavni dio svakog seoskog okruženja. Austrijanci su dosta pragmatičan narod, koji do neke granice prihvata strane običaje, držeći istovremeno i do svojih. Pogotovo mlađe generacije su naviknute na susrete, pa i brakove sa strancima (poput moga muža, op.a.). U njihovim životima bitnu ulogu igra porodični život, te sport i priroda. Usuđujem se reći da ne posjeduju srčanost i toplinu, koja je svojstvena balkanskim narodima, ali su korektni u odnosu prema drugima, te su poslije prvog opreznog perioda upoznavanja spremni prihvatiti došljake bez ikakvih predrasuda. Ono što mene posebno fascinira kod Austrijanaca je stalna želja za napretkom i promjenom. To se vidi u manjim praktičnim, ali i u važnijim životnim stvarima. To ih čini i jednom od najjačih nacija na polju inovacije, pogotovo u tehnološkim naukama. Za razliku od našeg mentaliteta, gdje svaka promjena znači bespotreban napor i trošenje energije, imam osjećaj da Austrijanci prihvataju promjene sa zadovoljstvom i da se uvijek iznova oduševljavaju novim stvarima i idejama. Mislim da su za današnji način i brzinu života mnogo spremniji od nas, ne ulazeći u diskusiju da li je taj trend zaista nešto što bismo trebali po svaku cijenu pratiti.

SAN: U čemu je prednost života u imigraciji?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, jer su nekada prednosti istovremeno i nedostaci. Meni lično je najveća prednost bila upoznati nove narode i običaje, te upoznati sebe sa neke druge strane, spoznati svoje kapacitete, snagu, istovremeno uvidjevši i slabije strane svoje ličnosti. Ako govorimo o praktičnim prednostima, one su već ranije navedene – organizovanost, dostupnost informacija, neovisnost od političkih, vjerskih ili sličnih grupacija, te relativno jednostavna mogućnost promjene životnih okolnosti. Nedostaci su svakako emotivnog, kulturno-sociološkog karaktera, te nemogućnost direktne povezanosti sa dijelom familije, koja živi u domovini. Dok su ovi prvi djelimično kompenzovani internetom i televizijskim programima na maternjem jeziku, ovi drugi, vezani za brigu i njegu roditelja, koji nerijetko ostaju sami (kao i posjedovanje nekretnina i sl.), vidljivi su tek u određenom starosnom dobu. Prilikom dolaska u Austriju, većina nas je bila primorana napustiti mjesto stanovanja, ne uvidjevši pravovremeno ovu vrstu problema.

SAN: Kao poslovna žena pa još i imigrant kako ste uspeli da nađete vremena da se posvetite svojoj pasiji pisanju, pa čak i da izdate knjige? Šta su teme vaših knjiga?

Jedna od primarnih stvari u mom životu u inostranstvu je bila raditi posao za koji sam školovana. Kako sam završila srednju elektrotehničku školu, te prije rata započela isti fakultet u Sarajevu, tako je to bio neki logičan nastavak na poslovnom planu. Istina to nije bilo ni brzo, ni lako postići. Prve godine moga života u Austriji su provedene u prilagođavanju novoj sredini, učenju jezika i prvim radnim iskustvima - od spremačice, radnice u kuhinji, prodavačice, do rada na elektronskoj obradi podataka, inženjera za testiranje kompjuterskih programa, te administratora bankovnih programa bio je dug put. Pored posla sam nekoliko godina sarađivala sa jednom filmskom kompanijom, gdje sam imala prilike naučiti kako od ideje koja prerasta u projekt, postepeno nastaje film. U tome periodu se sve više približavam pisanoj i filmskoj umjetnosti, te tu vjerovatno leži ključ mog kasnijeg književnog stvaralaštva.

Teme mojih knjiga su pretežno migrantske, socijalno-kritičnog karaktera, obično nadahnute ličnim i tuđim iskustvima. Kao i većina pišem o onom što me pokreće, što mi takoreći ne da mira i što smatram bitnim da bude ispričano. Nerijetko su u knjigama obrađene političke teme, poput ekonomske krize u Grčkoj 2013. („Ni koraka nazad“), ili pada Berlinskog zida („Ivonin oproštaj“), te ponovno aktuelnog sukoba u Ukrajini („Ljepota tame“). Svakako i ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji. Njihov uticaj na živote pojedinaca je toliko snažan, ali i poguban da je nemoguće ta dešavanja razdvojiti od sudbine opisanih likova. Nedavno je na Filozofskom univerzitetu u Zenici odbranjen magistarski rad pod nazivom „Politička načela i kulturalni kontekst književnosti bosanskohercegovačke dijaspore u Austriji“, studentice Ilme Islambegović. Posebno me raduje da moje tri knjige zauzimaju značajno mjesto u tom istraživanju.

 „Teške“ i ozbiljne teme u knjigama pokušavam da kompenziram sa tolerancijom, prijateljstvom i ljubavi, koje svaki od likova na svoj način doživljava, najčešće onda kada mu je to najpotrebnije. To je ujedno i moj životni moto. Mislim da snaga saosjećanja, ljubavi i opraštanja, koju svako od nas nosi u sebi može da prevlada i najbolnija životna iskustva. Preduslov je svakako da u tim previranjima ne izgubimo sebe, ne zaboravimo svoje porijeklo i kulturni i istorijski segment, koji nas je formirao. Ne zato da bismo se potpuno izolovali od društva u kojem živimo, već upravo suprotno, da bismo time obogatili i društvo u kojem se nalazimo, istovremeno učeći i razvijajući svoje potencijale kroz nova saznanja i iskustva.

PRIČA

Beogradu

Aleksandra Sana Zubić (Kalischek)

„Pored svih egzistencijalnih problema i teškoća koje su me u tom periodu zadesile, mogu reći da baš u Beogradu provodim jednu od najljepših godina u mome životu“.

U Beograd sam prvi put stigla s početkom rata, hiljadu devetsto devedeset i druge. Bio je neki tužan, sunčan april, prepun straha i neizvjesnosti. Zdravkova aprilska pjesma se orila sa razglasa, a mi smo se pitali šta nam se to dešava i šta nam nosi sutra. U tom gradu, počevši od samog dna sa polupraznom studentskom torbom sam iskusila kako ti mogu pomoći nepoznati, a oni kojima vjeruješ ostaviti na cjedilu. U njemu me kucanjem na vratima budio neki do jučer nepoznati čovjek riječima - „Ustaj Mrljo, vrijeme je!“
Onda bismo onako pospani, nešto iza četiri ujutro prolazili pustom ulicom Kaluđerice. I svaki put bi nas u toj ulici prepao isti pas iz istog dvorišta, valjda da bude siguran da smo zaista budni. Vrebali bismo dugo mjesto u autobusu, da bi on nastavio dalje ka svojoj firmi, a ja žurnim koracima grabila na posao u Novi Beograd. On i njegova draga žena će me za neko vrijeme primiti u svoju porodicu, dok će moja prava porodica negdje daleko proživljavati strahote rata.

U tom gradu ću naučiti cijeniti neovisnost od drugih, od države i od mjesta. Upoznajući njegove mnogobrojne dijelove, razumjeću šta znači biti anoniman, nikome poznat, bez imena, adrese i prošlosti. Njegova otvorenost će me zbuniti, ali i pružiti mi šansu. U njemu ću steći nova prijateljstva, a izgubiti neka stara. U njemu ću sresti ljude bez nogu sa gelerima u plućnim krilima, one koji su izgubili svoje najbliže i one koji ne znaju gdje se nalaze njihovi. U njemu će suza biti luksuz, jer će svima nama biti jasno da se od tuge ne može živjeti. Svi mi, pridošlice, nesrećom donesene u taj grad, vrtićemo se u istom vihoru hvatajući i najmanje šanse da preživimo, a on će nam šaputati – „Eto, to je sve što vam mogu ponuditi, nažalost nemam više“. A bilo nas je puno tih godina, previše i za jedan mnogo veći i bogatiji grad. 

Dvadeset godina kasnije ću doći opet, ovaj put sa sređenom životnom pričom, polupraznim koferom i pozivnicom na Sajam knjige. Opet će me dočekati Sunce, ovaj put u oktobru. Ista užurbanost na ulicama, ljudi za koje je život u gradu košmar, ali i oni koji uživaju u njemu. Gledajući mlade ljude u Knez Mihajlovoj ću postati svjesna nevjerovatne brzine kojom su protekla dva desetljeća. Prići ću mu pažljivo obilazeći mjesta koja sam poznavala, čekajući strpljivo na njegov šapat. U sali Sajma ću gledati ponosne roditelje u prvom redu, veseliću se iz sveg srca, srešću neke drage ljude koji su u njemu ostali. Doći ću i sljedeće godine, tada sa mojom boljom polovinom. Vidjeću kako ga Beograd osvaja svojim restoranima, ulicama i noćnim životom. I onda još jednom, par godina kasnije. Tog oktobra će Ljubivoje Ršumović otvoriti Sajam, ponovo ću sresti Muharema Bazdulja, a Vladimir Pištalo će mi potpisati knjigu sa posvetom koleginici. U prostoru između štandova za knjige vjetar će mi donijeti riječi – „Eto, to je što ti mogu ponuditi, nažalost nemam više.“ A meni će srce postati veliko kao Rusija. Pomisliću – Ja sam već vidjela kako se neistine kuju u istine, kriminalci poštuju kao sveci, krađe i laži čine sa osmjehom na licu. I mnoge gradove našminkane ali hladne, sređene ali arogantne poput stare grofice. Neki su bili gori, a neki bolji, ali nijedan od njih nije bio tako divno ranjivo iskren. Stari moj, to tvoje malo je mnogo više od nečijeg puno i zato se sigurno vidimo opet.

Biografija autorke - Aleksandra Sana Zubić (Kalischek)

Rođena je 1970. u Bugojnu, Bosni i Hercegovini, u porodici prosvjetnih radnika.
Studirala je na Elektrotehničom fakultetu u Sarajevu, gde je zatiče početak rata. Igrom srećnih okolnosti iz ratom zahvaćenog Sarajeva Aleksandra uspeva otići za Beograd.
Od 1993. godine živi u Lincu, u Gornjoj Austriji. Osim stalnog posla u informatičkom sektoru, Aleksandra se aktivno bavi pisanjem knjiga. Pored toga tokom godina je organizator kulturnih  događanja u Lincu i okolini, vezanih za književnost i pozorište.  Izdavačka kuća „Alma“ izdaje Aleksandrinu prvu knjigu „Ni koraka nazad“, zatim roman „Ljepota tame“. Roman „Ni koraka nazad“ objavljen i na nemačkom jeziku i bio izložen na najvećem i najposećenijem evropskom sajmu knjige u Evropi, u Frankfurtu. Autorkin treći roman „Selena“, izlazi 2018. kod izdavača Argus Books & Magazines, sa kojim autorka završava prvi period pisanja. Iako ove tri knjige tematski nisu povezane, autorka ih smatra svojom životnom triologijom. Godine 2021. je u Beogradu izašla i njena nova knjiga – „Ivonin oproštaj“, izdavač Alma.
Autorka je u Beču 2018. dobila značajnu nagradu izdavačke kuće „Exil“ za pisce čiji maternji jezik nije nemački. Nešto kasnije njena priča je bila jedna od pobedničkih na konkursu našeg časopisa. Sve knjige ove autorke se mogu naručiti na: www.sanabooks.net , kod izdavača ili preko amazona.