Digitalana invazija: Rat između roditelja i djece

Koliko sati bez štetnih posledica dete može provesti za kompjuterom, na telefonu ili drugim sličnim uređajima? Da li su djeca ovisna o digitalnoj tehnologiji? To su pitanja koja u današnje digitalno vrijeme mnogi postavljaju. Po statističkim podacima američka omladina u prosjeku provede sedam i po sati dnevno koristeći medije. Dvije trećine djece u uzrastu od 4-7 godina već uveliko koristi iPhone. Dvadeset godina nakon što je internet otkriven još nismo u potpunosti sagledali u kojoj mjeri digitalna povezanost uobličava društvo. Od Gutenbergovog otkrića štamparije pa preko telegrafa, radija, televizije i sada interneta svako novo otkriće je bilo veoma pozitivno za društvo. Gledajući unazad kroz istoriju, mnogi negativni efekti su izgubili bitku sa pozitivnim.

Da li je naše društvo u fazi prilagođavanja tehnologiji u kojoj su djeca digitalno zatrpana, koja je jednostavno dio obrazovanja i koja će ih pripremiti za „umreženo društvo”? Moguće, ali to ne znači da njihovu ovisnost o tehnologiji treba ignorisati. Trenutno ne postoji medicinska dijagnoza za digitalnu ovisnost ali postoje nebrojene priče i dokazi kako su internet i igrice uništili ljudske živote isto kao što ih uništava droga, alkohol ili kockanje. U Južnoj Koreji, koja važi za jednu od tehnološki najsavremenijih zemalja u svijetu, procjenjuje se da je 2.5 miliona ljudi ovisno o smartfonu koji koriste više od osam sati dnevno. Još se ne zna kakve efekte pretrpanost informacijama ima na nas, ali znamo da današnja djeca koriste tehnologiju više nego bilo kada. Kompjuterske i telefonske aplikacije su relativno mlada industrija, a trenutno postoji preko 40.000 igrica za djecu na iTunes i hiljade više na Google play store.

Da li kompanije koje proizvode ove aplikacije imaju finansijsku ili bilo kakvu drugu društvenu odgovornost? U zemlji u kojoj živimo svi očekuju od nekog drugog da preuzme odgovornost, uključujući i odgovornost prema sopstvenoj djeci. U skladu sa tim kompanija kao što je Microsoft na nekim proizvodima upozorava korisnike da ne troše previše vremena igrajući se. Nintendov Super Mario 3D savjetuje korisnike da naprave pauzu ako osjete umor zbog 3D efekta koji može imati negativne posledice na vid. Lego korporacija je dala izjavu da je svako djete posebno i situacija drugačija i da je sigurnost djece prvenstveno odgovornost njihovih roditelja, a ne korporacija. Oni savjetuju roditelje da otvoreno razgovoraju sa djecom i postave pravila vezana za uportrebu digitalnih uređaja.

Šta država ili bolje rečeno obrazovne ustanove rade po tom pitanju? Posljednjih godina teme kao što su  maltretiranje preko interneta (cyber bulling), seksualno uznemiravanje telefonskim porukuma (sexting) itd. su uključene u obavezni plan i program, ali ipak većina odgovornosti leži na roditeljima i primjeru koji oni pokazuju svojoj djeci. Zakonodavstva mnogih zemalja, poput Britanije i Francuske, preporučuju ili čak u potpunosti zabranjuju korišćenje mobilnih telefona djeci mlađoj od 12 godina ili korišćenje bez slušalica. Štaviše, Izrael je ozbiljno razmatrao stavljanje zdravstvenih upozoravajućih poruka na mobilne telefone poput onih na kutijama cigareta, a u nekoliko zemalja bilo je predloga da se zabrani wi-fi veza u školama.Po preporukama sturčnjaka vreme provedeno pred ekranom za djecu od 2-5 godina je najviše jedan sat, a za djecu od 5-18 godina najviše dva sata (ne računajući vrijeme korišteno za zadaću).

Može li svako djete računati na odgovornost svojih roditelja? Da li ste sebe uhvatili da provjeravate svoje internet sanduče ili se dopisujete sa nekim dok vaše djete hoće da razgovara sa vama? Mnogi roditelji ne vide ništa loše u tome i smatraju da su digitalni uređaji, telefeoni, tableti, igrice itd. pomagala u razvoju njihove djece. Roditelji su ti koji najbolje mogu da procjene šta i koliko dugo djeci prija i može da bude vrlo korisno. Ako koriste visokokvalitetnu tehnologiju i edukativan sadržaj koji je predviđen za njihov uzrast, iskustvo može biti vrlo pozitivno. Nedavno sam posmatrala svoju kćerku kako pleše uz wii. Plesala je i pjevala skoro sat vremena. Ne vidim ništa loše u tome. Ili recimo program RazKids na koji je dobila pristup preko škole i gdje može da čita knjige za svoj uzrast u šta ima uvid i njena učiteljica.

Na roditeljima je ogromna odgovornost i vrlo težak zadatak da kontrolišu djecu, uvedu pravila i upozore na sve opasnosti. Šta je to sa čime se borimo i zašto je tako teško osloboditi se telefona, posebno tinejdžerima koji često nemaju granice u upotrebi elektronike? Kako se boriti sa tom pojavom? Instagram je trenutno glavno mjesto svih zbivanja i čitav život se vrti oko instagrama. Tekstiranje je drugi problem, a da ne spominjem facebook. Klinci ne znaju da komuniciraju i njihovi socijalni maniri su nerazvijeni. Grupe djece sjede u istoj prostoriji i tekstiraju jedni druge. Iz našeg ugla to je katastrofalno, a njima je to sasvim normalno i ne znaju ni za šta drugo. Po nekim naučnim istraživanjima postoje dva osnovna faktora za ovisnost: nagrada i misterija. Mozak luči neurotransmiter dopamin svaki put kada iskusimo nagradu (kao što je poruka od prijatelja ili smiješni video). Tinejdžeri imaju mnogo snažniju reakciju i veće zadovoljstvo prilikom tog procesa (što znači kako starimo tako su nam telefoni manje zanimljivi). Svaki “lajk” ili “post” za njih predstavlja nagradu i to ne žele da propuste. Nije uvjek jasno kada će nagrada stići, slično kao kod kockanja treba ubacivati novčiće a nagrada će možda doći. Tako je i sa recimo instagramom, nikada nismo sigurni koliko ćemo “lajkova” ili poruka dobiti kako je divna slika ili poruka koju smo objavili. Tinejdžeri su vrlo zbunjeni u potrazi za svojim identitetom i ulogom. U tom uzrastu oni traže sebe, vrlo su nesigurni gdje pripadaju i ne žele da propuste bilo šta što je vezano za njih ili o čemu će sutra svi pričati. U stvari tu nema sutra, tu ima samo sada, što samo dolijeva ulje na vatru zbog kojeg se na instagramu mora biti 24/7. Misterija je dodatni faktor. Poruke počinju sa: „Nikada nećete povjerovati šta se desilo...” Naravno da će svaki tinejdžer odmah biti zaintrigiran.

Postoje oprečna mišljenja o štetnosti telefona i kompjutera po zdravlje i ne postoje opipljivi dokazi da celularni telefoni izazivaju rak na mozgu, dojki, sterilnost kod muškaraca itd,  kako to neki tvrde. Dok nauka pokušava objasniti sve implikacije tehnologije i dok nam ne da čvrste odgovore o tome kakav tačno uticaj imaju na naše zdravlje, nije naodmet zapamtiti ovih nekoliko stvari koje se odnose na naše navike korišćenja.

• Ograničite korišćenje mobilnog telefona za važnije pozive.
• Koristite slušalice jer to može smanjiti izloženost zračenju. Takođe, bolje od bluetooth veze su slušalice koje su s telefonom povezane žicom.
• Kad god je to moguće, koristite uključen zvučnik umjesto da mobilni telefon držite tik do uha. Ako ste na mirnom, privatnom mestu, slobodno možete mobilni telefon odložiti u svoju neposrednu blizinu i razgovarati na taj način.
• Pričekajte da dobijete vezu prije nego naslonite telefon na uho. Ovo je važno jer mobilni telefon prilikom pozivanja koristi mnogo više energije da bi dohvatio dobar signal iz obližnje bazne stanice.
• Nosite telefon u torbi ili ruksaku umesto u džepu.
• Provjerite imate li dobar signal prije upućivanja poziva. Kada signal označava lošu vezu, vaš telefon aktivno podešava svoju snagu odašiljanja kako bi uspostavio stabilniju vezu.
• Odaberite telefon s niskom "specifičnom stopom apsorpcije" (SAR) koja predstavlja mjeru stepena apsorpcije radijskih talasa u tjelesnom tkivu.
• Šaljite tekstualne poruke (SMS, mail, chat...) kad god možete umjesto da nazivate telefonom. Na taj način uštedićete i na vremenu i na novcu.
• Umjesto telefona koji vas ujutro budi, koristite budilnik.
• Kada god je moguće povežite se na wi-fi. Kada šaljete zahtjev sa podacima preko wi-fi veze, umjesto preko baznih stanica, mobilnom telefonu će trebati manje vremena da uspostavi vezu kako bi primili vaše mailove i ostale podatke.

Dr Aric Sigman, poznati psiholog koji se posebno ističe u polju zdravstvenog obrazovanja, objašnjava kako korištenje tableta i ostalih elektronskih uređaja emituje plavo svjetlo koje ima uticaj na proizvodnju melatonina, hormona koji nam je potreban za zdrav san. To je jedan or razloga zbog čega korištenje ovih uređaja nije zdravo prije spavanja. Ali to nije jedini razlog zbog čega gubimo san, igranje igrica stimuliše mozak na način na koji recimo čitanje knjiga ne stimuliše, uzbudljive igrice nisu dobra ideja prije spavanja. Savjetuje se da se svi elektronski uređaji ugase najmanje jedan sat prije spavanja. Pravila treba postaviti odmah jer je mnogo  teže mjenjati ih kasnije kada se jednom dozvole. Sigman savjetuje da je veoma važno objasniti pravila i razloge. Većina djece brine za svoje zdravlje i kada im se objasni štetnost uređaja veće su šanse da će poštovati pravila.

Dr Sigman vjeruje u takozvani „dar dosađivanja”. On se ne slaže sa idejom da je najgora stvar za djecu da im je dosadno. Djeca moraju da nauče kako da se nose sa dosadom jer ih to uči kako da budu sami sebi dovoljni. Prestimulisanost je mnogo gora od dosade. Sem toga vrijeme provedeno ispred ekrana krade vrijeme od fizičke aktivnosti jer je gotovo uvjek u sjedećem položaju. Kada su primorani na to djeca će naći način da se zabave, treba biti istrajan i ograničiti im vrijeme ispred ekrana.