ЕUTANAZIJA: PRAVO ILI ZLOUPOTREBA

Kanada prednjači u svijetu u mnogim aspektima koji određuju kvalitet života, građanskim pravima, obrazovanju, zdravstvu, legalizaciji droge, useljeničkim programima, ekonomiji i drugim, a od 2016. godine, uvođenjem zakona C-14, prednjači i u kvalitetu smrti. Legalizacijom eutanazije, postala je globalni poligon za testiranje prakse čiji broj rapidno raste svake godine. Preko 31.000 Kanađana je odabralo MAID (Medical Assistance In Dying) - nježnu smrt iz doktorske ruke.

             Eutanazija nije frišak pronalazak čovječanstva, u antičkoj Grčkoj je smatrana dostojanstvenim činom, čak je i čuveni mislilac Sokrat, nakon što je optužen da svojim idejama zavodi mlade Atinjane protiv bogova, mirno prihvatio sudbinu i popio otrovni napitak od kukute i vina koji mu je donio njegov tamničar. Adolf Jost, austrijski psiholog, objavio je 1895. knjigu „Pravo na smrt“ (Das Recht auf den Tod), sa argumentom da kontrola smrti ne pripada pojedincu, već državi. Drugom Adolfu, austrijskom moleru, pošlo je za rukom da sprovede kampanju eutanazije, kojom je oko sedamdeset hiljada „hendikepiranih“ Nijemaca usmrćeno u gasnim komorama i injekcijama, kako bi se društvo pročistilo. Engleski kralj Džordž V, koji je bio teški pušač i dugo patio od kardio i respiratornih problema, umro je 1936. u svom krevetu. Pedeset godina kasnije, u dnevniku njegovog ljekara, Lorda Dawsona, otkriveno je da je on lično, ne konsultujući nikoga, spasio kralja od života fatalnom dozom morfija i kokaina.

             U Evropi, Nizozemska je prva legalizovala eutanaziju 2002, a za njom Belgija, Luksemburg i Švajcarska, dajući pravo na smrt terminalno oboljelima za koje nema nade (u Belgiji važi i za djecu). U SAD-u je legalna, ali pod različitim uslovima i zakonima, samo je deset, od ukupno pedeset država, legalizovalo asistirano samoubistvo.

             Pod kišobranom eutanazije kriju se različita scenarija: dobrovoljna pasivna eutanazija je kada ljekar pušta pacijenta, na njegov zahtijev, da umre uskraćivanjem tretmana (respiratori, tube za hranjenje i hidraciju itd.) koji bi ga održavali u životu. Suprotno tome je kada ljekar donosi odluku bez pacijentovog pristanka (u slučaju da je komatozan ili nesvjestan šta ga čeka) i takva eutanazija je ilegalna u svim zemljama, bez izuzetka. Ljekarski potpomognuto umiranje (Physician Assisted Dying) je kada se pomoću recepta obezbijedi mogućnost pacijentima da sami okončaju život uz pomoć medikamenta. MAID (medicinski pomognuto umiranje) u Kanadi, obuhvata i dobrovoljnu i liječnički pomognutu eutanaziju.

             Doktorica Stefanie Green iz Viktorije je specijalista za asistirano samoubistvo, obavila je preko tri stotine procedura. Nazivaju je anđelom, ali i serijskim ubicom, jer recept koktela midazolama, propofola i rocuroniuma, kojeg ubrizgava pacijentima, povlači mnoga etička, medicinska i socijalna pitanja. Izraz „od kolijevke pa do groba“ savršeno rezimira njenu medicinsku praksu. Nakon 20 godina provedenih u donošenju beba na svijet, njen interes je otišao u smjeru asistencije da ga što prije napuste.

             Ne postoji kratak priručnik za zainteresovane, brojni razgovori, izbori i opcije, prijethode donošenju odluke. Sama odluka pacijenta nije dovoljna kvalifikacija za sprovođenje eutanazije. Proces je rigorozan, a svaki slučaj individualan. Dijagnoza se detaljno dokumentuje i obavezni su dodatni pregledi/asesmenti od strane dva neovisna ljekara. Na gomili formulara, koji imaju legalni i medicinski kriterij, mora biti zadovoljeno 8 do 9 stavki. Kandidati su uglavnom terminalno oboljeli od raka, sa nepodnošljivom patnjom, prosječne starosti od 76 godina. Dvije su kategorije odobrenih, jedni mogu okončati život  odmah, a drugi moraju pričekati da prođe period od 90 dana.  

             Da li je bilo slučajeva da se ljudi u zadnjem momentu predomisle budući da je instinkt preživljavanja jači od potpisa na papiru? Dr Green pamti dva, od kojih je jedan pacijent izvršio samoubistvo kod kuće iste večeri, a drugi joj se sutradan vratio. Svoj posao smatra privilegijom i ističe zahvalnost porodica, koje iako im je najteže, pronalaze utjehu u tome da se voljena osoba konačno spasila teških muka.            Nakon gledanja duboko dirljivog španskog filma More iznutra (Mar adentro), složićete se sa doktoricom Green da je zadnja želja vrijedna poštovanja. Snimljen je po istinitoj priči Ramona Sampedra, kvadriplegičara (nakon sportske povrede ostao je kompletno paralizovan), koji se 30 godina borio za svoje legalno pravo da umre. Ne možete, a da ne razmišljate, gledajući ga prikovanog za krevet, u stanju da samo mrda trepavicama, u čemu je svrha života, šta su dostojanstvo i ljudska sloboda.

             Na drugoj strani Kanade, u Torontu, doktorica Madeline Li, psihijatar i specijalista za asistirano samoubistvo, ne krije svoje poljuljane stavove.

             Veoma je zabrinuta, jer smatra da su kanadski zakoni isuviše labavi. Nije više sigurna ko je uistinu kvalifikovan i kako se mogu legalno ispitati i regulisati nijanse nepodnošljivosti života. Naročito je zabrinjava da su se među terminalnim bolestima kao uslovom za eutanaziju, od 2021, našle hronične, mentalne i invalidnost. Datum kada osobe koje pate isključivo od mentalne bolesti mogu da se kvalifikuju za MAID odložen je za 17. mart 2024. da bi se omogućilo dovoljno vremena provincijama i teritorijama da se pripreme.

             Na trenutak se zaustavite, zamislite da je mlada osoba, od 18 godina, mentalno nestabilna, podnijela zahtijev da bude ubijena. Vaše dijete ili rođaka? Strašno, zar ne? Ko bi se zahvalio specijalisti za asistirano ubistvo na tome? Psiholozi kažu da nije preporučljivo ni tetovažu staviti prije nego osoba napuni 25, jer već sutra će se predomisliti. Čini mi se da je baš tako balavo Kanada požurila da u svemu bude prva.

             Regulisanje eutanazije je ogroman izazov za Ustav zemalja koje su je odobrile. U Australiji je ljekarima strogo zabranjeno da je predlažu pacijentima za razliku od Kanade, gdje je slobodno mogu zagovarati. Koplja stručnjaka iz raznih oblasti se lome zbog sumnje da se građani ubijaju zbog toga što im država nije u stanju pomoći, da su taoci propalih sistema i da se namjesto njihove eliminacije treba fokusirati na popravljanje zdravstva i kvaliteta životnih uslova. Petorici kanadskih veterana je u proteklih par godina, radnica iz Veteran Affairs, namjesto invalidskih kolica i tretmana za PTSD (posttraumatski stresni poremećaj) predložila asistirano samoubistvo. Jedan od njih je prihvatio, a preživjeli su pod istragom.

             Najkomplikovaniji slučaj desio se u Kanadi 2018, kada je pedesetsedmogodišnju Audrey Parker, koja je bolovala od neizliječivog raka dojke, sistem kvalifikacije primorao da se prevremeno ubije. Njen slučaj je pokrenuo debate o kriterijumima za MAID i doveo do promjene zakona koji sada omogućava da se zahtijevi podnose unaprijed za pacijente čija je smrt razumno predvidljiva, ali mogu izgubiti sposobnost davanja saglasnosti prije datuma koji su izabrali za postupak.

             Eutanazija je kontroverzna tema o kojoj su različita mišljenja, stoga je nemoguće uokviriti je u mudrost koja bi bila za sve jednako prihvatljiva. Za vas kojima je uzrečica ubiću se, molim vas, uozbiljite se - Kanada je spremna da vam ispuni želju.