NA KAFI SA BRANKOM KUKIĆEM

SAN: Koliko si dugo u Kanadi i  gde si živeo pre dolaska ovamo?

BRANKO:  U Kanadi sam od 1998, dakle 17 godina.  Pre Kanade živeo sam nekih sedam godina u Njemačkoj, a pre Njemačke, naravno, u Jugi. 

SAN: Da li si se veterinom bavio i u svojoj zemlji? Gde? Da li je lako postići da se ovde u Kanadi baviš svojim poslom, odnosno onim što želiš?

BRANKO:  Veterinu sam završio u Zagrebu i radio sam po selima Like, Slavonije i Korduna. Dobiti licencu u Kanadi, nije bilo baš jednostavno. Veterinarska asocijacija Kanade zahtjeva od veterinara sa stranom diplomom (osim sjevernoameričkih fakulteta) da polože ispite. U moje vrijeme polagala su se tri stručna ispita i engleski (TOEFL). Tek sa tom licencom i to samo u provinciji koja je izdala tu licencu, dozvoljeno je raditi kao veterinar. Trebalo mi je oko tri godine da položim ispite. Jedna od prepreka je bila finansijske prirode, jer su ispiti veoma skupi. Ukupno me je koštalo oko 10.000 CAD da dođem do licence.

SAN: Koje su najvažnije stvari koje si  naučio kao privatni veterinar, a koje bi bile interesantne za one koji nameravaju da krenu sličnim putem?

BRANKO: Svaki biznis ima svoje specifične probleme pa tako i veterina.  Osnovno je ne ogriješiti se o zakone provincije u kojoj neko radi. Zato bih svakom preporučio da dobro nauči pravila čak i ona sitna koja se čine nebitnim.  Navešću jedan primjer. Naša Ontarijska veterinarska asocijacija ne dozvoljava slobodan način reklamiranja veterinara i klinika. Tačno je određeno na koji način se smijete reklamirati, čak i koje riječi  ne smijete upotrebljavati prilikom reklamiranja. I to sve klinike poštuju.

SAN: Budući da si veterinar koji na poziv dolazi u kućne posete, koja su tvoja iskustva i šta bi posavetovao  sve one, starije i mlađe, koji nameravaju da pođu tvojim putem?

BRANKO:  Veterinarski posao sam oduvijek radio odlazeći u kućne posjete. Mislim da je profesija medicinskog radnika  tu u dobitku.  Na svojoj teritoriji životinja se ponaša prirodno, a mnoga zapažanja, koje vlasnik ne smatra bitnim i u klinici nam možda ne bi ni spomenuo, pomažu kod donošenja dijagnoze. Jednom sam lečio psa sa alergijama koji je inače zdrav i u dobroj kondiciji.  Nekoliko klinika nije moglo utvrditi  zbog čega se javljaju alergije.  Na samom ulasku u njihov mali podrumski apartman, osjetio sam miris jake hemikalije. Tokom razgovora o psu i njihovim rutinama, utvrdili smo da njegov pas uvek dobije alergijsku reakciju na koži nakon pranja podnih pločica varikinom. 

Prednost klinika je što ima svu opremu koju kućna posjeta ne može da priušti, a to nekad može značiti u hitnim slučajevima.

Mislim da je najvažnije voljeti svoj posao, a ja veterinu volim. Ja poznajem mnogo ljudi koji su započeli neki posao samo zbog puke egzistencije, ali tokom vremena su posao i zavoljeli. Možda bi to bila najbolja poruka: pronađite ljepotu u svom poslu i to će vam biti najveći uspjeh, naročito u ovom vremenu kada se sve mjeri materijalnim uspjesima.

SAN: Šta ti se ovde u Kanadi sviđa, a šta ne, vezano i za tvoju struku, a i inače?

BRANKO:  Odgovor na ovo pitanje bi mogao da stane u podeblju knjigu, ali probat ću da malo skratim. Živio sam u tri države i svaka je na svoj način drugačija. Prvo, u Jugi smo bili mladi, a sve je lakše kad si mlad. U Njemačkoj je svaki dodir sa državnim aparatom bio noćna mora, ali je socijalni dio života više ličio na život u Jugi. Kanadu smatram izvrsnom zemljom za imigrante. Ovdje mi se čini da je netrpeljivost prema imigrantima svedena na najmanju moguću mjeru. Što se profesionalaca tiče, u Kanadi je regulisan postupak kako da se došljaci uključe u struku. Sad kad sam prošao kroz to, sve izgleda mnogo lakše i ostale su samo lijepe uspomene. Kanada će još dugo imati potrebu za veterinarima i posla će biti, tako da mogu ohrabriti veterinare koji žele da dođu. 

SAN: Šta  ti nedostaje iz našeg života na Balkanu?

BRANKO: Balkan mi nedostaje. Nedostaje mi onaj smijeh iz tramvaja, glasno pričanje masnih viceva. Nedostaju mi čak i prostačke riječi koje baš i nisam nešto volio kod nas, ali sad mi nedostaju. Nedostaje mi što nemam svoju kafanu gde uvijek sijedi neko koga poznajem.  Nedostaje mi to što komšija ne zna šta sam imao za ručak.  Nedostaje mi dolazak nenajavljenog gosta. Nedostaje mi vreme za male sitne ljudske razgovore koji nas ne moraju ni interesirati ali nam ne smetaju jer želimo da saslušamo sugovornika. Nedostaje mi barem jedan sat u danu da se sporo troši. A najviše mi nedostaje vjerovanje da toga još uvijek ima i na Balkanu. 

SAN: Šta bi posavetovao  one koji su se nedavno doselili u Kanadi i one koji nameravaju da se dosele?

BRANKO:  Mislim da je svako kovač svoje sreće, a i važno je znati svoje ciljeve. 

I u Njemačkoj i u Kanadi postojali su dani kad sam požalio što sam došao. Kada odeš u drugu zemlju, naiđeš na jezičku barijeru i razliku u kulturi i ne treba ti ništa više da se ne osjećaš prijatno. Oni koji dolaze ili su već došli, neka  to očekuju. Znam mnoge koji su sada ovdje vrlo sretni,  a na početku su razmišljali samo o povratku. 

Svi mi želimo da nam bude lijepo i da nemamo briga. To je, naravno, nemoguće, jer mora biti i loših momenata u životu kako bismo mogli prepoznati i radovati se onim lijepim.

Dakle, moramo prihvatiti teške trenutke kao prolazne, a trudom i radom ostvariti svoje želje. 

Jedan moj dobar drug je rekao da bi trebalo učiti od siromašnih širom svijeta i da uživamo u blagodetima koje imamo, a ne da žudimo za onim što nemamo.  Za nekog su blagodeti korica kruha na dan, a nekom ni novi auto ne znači  ništa. Dakle, važno je naučiti da prepoznaš sreću. 

SAN: Budući da  tvoje zanimanje nema klasično radno vreme i očekuje se da stalno budeš na raspolaganju klijentima, imaš li slobodnog vremena? Kako ga najradije provodiš?

BRANKO:   Slobodnog vremena je premalo. 

Ono malo slobodnih dana ili bolje reći sati, najradije provodim sa ćerkom i suprugom. Volim da sviram i da crtam. Ponekad se tu nađe i ekipa koja može da sluša moje drndanje po harmonici ili tamburi, pa se uz njih nasviram i napjevam. Naravno, jedino izistinsko slobodno vrijeme je godišnji odmor bez telefona, jer jedino tada mogu reći da ne radim i da zaista osjećam potpunu slobodu.